Na javni poziv predsjednika Kriznog štaba Zagreb Mladena Vedriša dana 10. listopada 1991. godine u 17 sati na Zagrebački Velesajam odazvalo se 450 dragovoljaca za proboj u okruženi grad Vukovar.
Prethodnik 83. sb. bile su četiri satnije ustroja NG-9113/05 koje su formirane od tih dobroljaca a po zapovjedi NGSHV-a generala Tusa na zagrebačkom Velesajmu. Očekivalo se 200 dobrovoljaca ali zbog većeg odaziva od preko 500 dobrovoljaca na kraju je naoružano i opremljeno 450 dobrovoljaca u spomenute 4 satnije.
Tim je snagama koordinirao i zapovijedao Petar Lovrić koji je, na prijedlog Kriznog štaba Zagreb i po zapovjedi generala Červenka, bio postavljen za zapovjednika.
Te su satnije upućene u Vinkovce sa zadaćom proboja u opkoljeni Vukovar sa drugim snagama na tom bojištu.
Proboj i spajanje dragovoljačkih satnija i drugih Hrvatskih snaga za proboj i spajanje sa snagama branitelja u Vukovaru nije se realizirao. Satnije se raspoređuju u obrani Vinkovaca u zoni odgovornosti 109. br. "R" HV- Vinkovci. Satnije su bile raspoređene na crti obrane od Nuštra, Mala Bosne, Slavije, Ulice Ban Josip Jelačić, Privlake i drugih položaja.
83. Samostalni zagrebački dobrovoljački bataljun formiran je po zapovjedi ministra obrane Gojka Šuška dana 21. prosinca 1991. po ustroju NG-9574. Bataljun se po formiranju pretpočinjava 109. br. "R" HV- Vinkovci.
U siječnju 1992. formira se zapovjedništvo 83. samostalnog zagrebačkog dobrovoljačkog bataljuna u kojem su bili:
Dana 28. veljače je za zapovjednika bataljuna postavljen novi zapovjednik Ivan Mujić, dosadašnji zapovjednik Petar Lovrić prelazi na dužnost pomoćnika za obavještajne poslove.
U ožujku 1992. godine bataljun se okuplja u zoni Trbušanci i izvodi obrambena b/d na Istočno-slavonskom bojištu do svibnja 1992. kada se bataljun vraća u Zagreb.
Ratni put 83. SZB ne završava povratkom u Zagreb i djelomičnom demobilizacijom dijela pripadnika postrojbe. Naime, već krajem ožujka jedan dio pripadnika 83. SZB, točnije pripadnici Samostalnog voda iz Sesvetskog Kraljevca odlaze na Livanjsko ratište u zoni odgovornosti s. Ćelebić na sjevernoj strani Livanjskog polja i sudjelovali u obrambenoj operaciji zaustavljanja Srpskih snaga na smjeru napada Grahovo-Livno i odigrali jednu od ključnih uloga.
Od preostalih članova ustrojena je Samostalna satnija koja je brojila oko 140 članova i sudjeluje u obrambenim operacijama na Banijskom ratištu u zoni odgovornosti Sunje tijekom svibnja mjeseca 1992 godine. Nakon toga odlazi na Sinjsko ratište i preuzima obrambene položaje u mjestu Kljaci (crkva sv. Ilije iz Thompson ove pjesme) i boravi do kraja lipnja 1992 godine.
Jedan dio pripadnika odlazi u gardijske brigade, neki od pripadnika kao što je prvi zapovjednik Petar Lovrić i zapovjednik 4. satnije Davor Oršanić koji je ranjen na Istočnom ratištu i prilikom ranjavanja ostaje bez potkoljenice i podlaktice, svoje ratne puteve nastavljaju u Specijalnim postrojbama HV. Dio pripadnika bataljuna se pridružuje hrvatskim snagama na području Hercegovačkog ratišta. Ante Damjanović sudjeluje ili ima jednu od ključnih uloga u organizaciju humanitarnog konvoja Bijeli put…
Odlukom NG OSRH, postrojba se pridodaje 144 br HV koja sudjeluje u borbenim aktivnostima na Južnom bojištu i sudjeluje u oslobađanju i deblokadi Dubrovnika, Dubrovačkog primorja i Konavala. Zadaće su uglavnom obrambenog karaktera u potpori napadnih operacija gardijskih brigada na Južnom bojištu. Kao dio 144 br HV ostaju na južnom bojištu do kraja 1993 godine, a pripadnici 83. SZB preuzimaju ključne dužnosti u 144 br. HV (zapovjednik, NS, načelnik operativnih poslova, načelnik obavještajnih poslova, pomoćnik za logistiku…)
Konačno vodeći 144 br. HV sudjeluju u operaciji Oluja kao pričuvna postrojba GS OSRH pridodaje se Zbornom području Split sa zadaćom da na pravcu Vještić gora- Bravčev Dolac- Vinalić razbiju srpske snage na području Bravčeva Dolca i nastave prema Vinaliću i spoje se sa snagama 126 br. HV Sinj i 6. domobranskom pukovnijom Split u Vrljici. Nakon uspješno završene zadaće, 144 br. HV izvlači snage iz borbenog rasporeda Zbornog područja Split i postrojbu prebacuje na Južno bojište i raspoređuje snage na području Stolova i drži obrambenu liniju između Bregave i Trebišnjice i ostaje na borbenom položaju do pred karaj 1995 godine, a vraća se u Sesvete 24.12. 1995 godine i završava svoj ratni put koji je za pripadnike 83. SZB krenuo 1991 godine s Istočnim ratištem, a završio na Južnom bojištu krajem 1995 godine.
U postrojbi je tijekom Domovinskog rata 1991.-1992. poginulo deset dragovoljaca.
Po čemu je bio drugačiji 83 SZB,